Prof. dr Vojislav Nikolić
Profesor medijskog prava, Pravni fakultet u Beogradu
2. avgust 2025.
Kada šest vlasničkih grupacija kontroliše više od 70% medijskog prostora jedne zemlje, možemo li još govoriti o medijskom pluralizmu?
Pitanje vlasničke koncentracije u srpskim medijima nije novo, ali postaje sve urgentnije. Regulatorna tela poput Regulatornog tela za elektronske medije (REM) imaju ograničene kapacitete i alate za suočavanje sa ovom tendencijom. Dosadašnje antimonopolske mere pokazale su se nedovoljnim — tržišna logika svaki put pobeđuje regulatorni ideal.
Koncentracija medijskog vlasništva ima direktne posledice po raznolikost narativa i sposobnost javnosti da dobije višedimenzionalan uvid u stvarnost. Kada mediji unutar iste vlasničke grupacije pokrivaju iste teme na istovetan način, pluralizam ostaje iluzija.
„Raznolikost vlasništva nije garancija raznolikosti sadržaja, ali odsustvo vlasničke raznolikosti gotovo uvek rezultira uniformnim uređivačkim stavovima."
— Prof. dr Vojislav Nikolić
Rešenja postoje: strožiji antimonopolski propisi za medijski sektor, zahtevi za transparentnost vlasništva do krajnjeg korisnika, zabrana unakrsnog vlasništva. Srbija je usvojila dobre zakonske okvire, ali primena ostaje sporna. Potrebna je politička volja da se zakoni dosledno primenjuju, ne samo u izbornim periodima.
Gordana Tepšić
Nezavisna medijska kritičarka i kolumnistkinja
30. jul 2025.
RTS i RTV finansira se iz javnih sredstava i trebalo bi da služi svima. Ali čiji se interesi zapravo odražavaju u programskim šemama i uredničkim odlukama?
Godišnji budžeti javnih servisa u Srbiji iznose stotine miliona dinara koji dolaze iz džepova poreskih obveznika. Zauzvrat, građani imaju pravo na informativni program koji odražava ceo spektar društvenih perspektiva — od manjinskih kultura do opozicionih stavova.
Analiza programskih šema RTS-a u periodu januar–jun 2025. pokazuje da informativne emisije posvećuju prosečno 64% vremena aktivnostima vladajuće koalicije, 21% opoziciji i 15% nevladinom sektoru i civilnom društvu. Ovi odnosi ne odražavaju demografsku ni političku stvarnost Srbije.
Rešenje nije ni jednostavno ni brzo — zahtevaće promenu modela upravljanja, jasno razdvajanje uredničke od menadžerske funkcije i jačanje internog mehanizma za pritužbe. Ali kao polazna tačka, javnost mora prestati da prihvata status quo kao neizbežan.
Milan Stojanović
Istraživački novinar, dopisnik iz Vojvodine
27. jul 2025.
Kada lokalne novine nestaju, nestaje i institucionalna memorija gradova i opština. Ko će pratiti rad lokalnih skupština kad više nema ko da ih prati?
U proteklih pet godina zatvorilo se više od 40 lokalnih listova u Srbiji. Iza svakog gašenja stoji priča — o novinarima bez primanja mesecima, o ulagačima koji nisu stigli, o čitaocima koji su prešli na Fejsbuk grupe kao jedini izvor lokalnih informacija.
Lokalna novinarstva nije samo posao — to je funkcija demokratskog sistema. Bez novinara koji prate rad lokalnih vlasti, javnost gubi uvid u odluke koje direktno utiču na svakodnevni život. Korupcija na lokalnom nivou cveta tamo gde nema onih koji je dokumentuju.
Subvencije lokalnih samouprava nisu rešenje — one stvaraju zavisnost. Potreban je model koji kombinuje pretplatne prihode, fondovsko finansiranje i zajedničke redakcije za više lokalnih tržišta. Ovaj model uspešno funkcioniše u Skandinaviji i Baltičkim državama, i može se prilagoditi srpskom kontekstu.
Dr Snežana Vukić
Sociolog medija, Institut za društvene nauke, Beograd
23. jul 2025.
Panika oko dezinformacija najčešće propušta pravu bolest — sistemski nedostatak poverenja u institucije koji dezinformacije čini plodnim tlom.
Svake nedelje čujemo pozive na „borbu protiv lažnih vesti". Platforme uvode oznake, mediji pokreću fact-checking servise, vlade donose zakone. A dezinformacije i dalje cvetaju — jer se tretira simptom, a ne uzrok.
Sociološka istraživanja nedvosmisleno pokazuju: tamo gde postoji visoko institucionalno poverenje — u medije, vladu, nauku — dezinformacije teže nalaze prijem. Povećanje medijske pismenosti, bez istovremenog rada na izgradnji institucionalnog poverenja, daje ograničene efekte.
To znači da mediji moraju biti deo rešenja kroz transparentnost, korekciju grešaka i dosledan etički rad — ne samo kroz tehničke alate za detekciju lažnih vesti. Poverenje se gradi godinama, a gubi se jednim skandalom.